Raskošno i konvencionalno

Victoria: život mlade kraljice (The Young Victoria), red. Jean-Marc Vallée

  • Victoria: život mlade kraljice (The Young Victoria), red.  Jean-Marc Vallée
    Kada govorimo o filmovima koji se svode pod zajednički naziv period pieces, treba postaviti pitanje što je toliko zanimljivo u određenim (povijesnim) razdobljima, pričama i likovima karakterističnima za njih, da privlače redatelje i što oni mogu ponuditi suvremenom recipijentu? Je li dovoljno tek rekonstruirati ikonografiju i atmosferu razdoblja te unutar takva okvira smjestiti određenu priču ili se cijeli taj kompleks mora referirati na ideje zanimljive današnjim gledateljima, pa i ako isključimo činjenicu da mnogi od tih filmova znaju potencirati svevremenske, ili kako to njihovi autori često znaju reći, univerzalne aspekte vlastitih tematsko-motivskih kompleksa? Navedena pitanja svakako nisu suvišna jer je u posljednjih dvadesetak godina, primjerice, britanska kinematografija postala opsjednutom ekraniziranjem životnih priča svojih kraljeva i kraljica da su spomenuti filmovi s vremenom počeli gubiti svaku draž i nepotrebno nalikovati jedan na drugoga bez da ponude i jedan relevantan razlog zašto bi današnjem gledatelju spomenute priče trebale biti intrigante, osim ako jedini cilj nije da se ponudi pozitivistička lekcija iz povijesti.

    Victoria: život mlade kraljice (The Young Victoria), red.  Jean-Marc ValléeNaravno da su određena razdoblja svojim dogmama, krutim pravilima ponašanja i krizama iziskivala od subjekata određena odricanja i organizirala način života na osobit način. A smjestiti protagoniste i njihovu priču koja sadrži univerzalne, svevremenske elemente (jedan tipičan narativni obrazac tako je ljubavna priča smještena u krizna razdoblja, poput rata) u takav represivan sustav samo dodatno može pojačati i istaknuti spomenute čimbenike. Ovi su filmovi često zapravo sredstva proizvodnje žudnje gledatelja jer istovremeno bijeg u povijest predstavlja bijeg od monotonije svakodnevnoga života, u vrijeme i prostor u kojem je življenje bilo intenzivnije, opasnije, ukratko – zanimljivije. U tom svijetu postojala su pravila, a izbjeći ta pravila, oduprijeti im se, u isto je vrijeme opasno i primamljivo, jer kao da ista takva pravila ne postoje u svijetu koji okružuje recipijenta. Ti su filmovi primamljivi ne samo jer predstavljaju bijeg, nego su i sredstvo projekcije nesvjesnih želja gledatelja na protekla razdoblja pa tako društvenim i/ili političkim događajima razdvojeni ljubavnici (što je krucijalan narativni klišej ovih filmova) u pravilu postaju principi velikih i neostvarenih ljubavi, o kakvima gledatelji maštaju i s kojima se emocionalno nastoje poistovjetiti. Često ti filmovi tek igraju na kartu emocionalne recepcije, ukoliko im ne uspije da sadržaj i njegovu problematizaciju povežu s aktualnim društvenim problemima u suvremenosti. Upravo takvo referiranje na suvremenost te stvaranje zanimljivoga društvenoga konteksta nedostaje filmu Victoria: život mlade kraljice Jeana-Marca Valléea, ponajviše upamćenoga po malom, lijepom filmu C.R.A.Z.Y (2005).

    Victoria, po kojoj je cijelo jedno razdoblje britanske povijesti poznato po izrazitoj konzervativnosti i puritanizmu, nazvano viktorijanskim dobom, prikazana je kao mlada buntovnica koja se bori protiv nametnutih regula i ograničenja u ženskome odgoju te ne pristaje na muško manipuliranje. Ona jednostavno žudi za slobodom, a tron joj omogućuje da napokon sama počne donositi odluke u kontekstu vlastite egzistencije i svoga naroda. Međutim, u svom wanna-be feminističkom pristupu redatelj se pokazao najproblematičnijim jer njegova heroina (Emily Blunt) u konačnici ipak zbog ljubavi pristaje dijeliti tron s voljenim princom Albertom (Rupert Friend), sugerirajući kako svaka žena treba imati iza sebe snažnoga muškarca, te mu naposljetku rađa čak devetoro djece. Postoji raskorak između Victorijina konzervativizma znanog iz povijesti i redateljevoga revizionizma, koje nije znao izbalansirati, pa se njegova junakinja u konačnici pokazala ponešto proturječnom te je svedena na ono što redatelj vjerojatno nije želio. Problem ženske emancipacije, koji je predstavljao najintrigantniji dio priče, tako je u konačnici nažalost ostao tek kao pozadinska ideja, na čijem se oblikovanju nije dovoljno radilo.

    Victoria: život mlade kraljice (The Young Victoria), red.  Jean-Marc ValléeNaposljetku, Victoria: život mlade kraljice ostaje u domeni standardnoga biopica i period piecea. Ispod navedenoga revizionističkoga plašta krije se zapravo čistokrvna ljubavna priča između dvaju protagonista koji moraju nadvladati društvene prepreke te interese vlastitih aristokratskih obitelji kako bi u konačnici moglo doći do sjedinjenja. Stoga film igra na kartu emocionalne recepcije gledatelja jer ljubavne priče veće od života smješteno u intrigantan povijesni kontekst uvijek računaju, kako sam i istaknuo, na mogućnost poistovjećivanja recipijenta. Nažalost, povijesne silnice razdoblja ovdje djeluju tek kao svojevrsna kulisa i nisu organski prožete s egzistencijalnim preturbacijama protagonista. Drugim riječima rečeno, one su tek u službi dinamiziranja ljubavne priče u kojoj nedostaje snažne kemije između Emily Blunt (Vrag nosi Pradu) i Ruperta Frienda, pa gledatelju nije jasno zbog čega se to dvoje ljudi toliko voljelo.

    Drugi problem jest u tome, što se često viđa u ovakvoj vrsti povijesnih filmova jer narativna linija nastoji slijediti stvarne životne činjenice, što Vallée na poprilično umjetan način nastoji stvoriti klimaks filma. Pošto je za predmet uzeo tek jedan, raniji segment života svoje junakinje, a povijesni kontekst je neopravdano ostavio po strani, trebalo je nekako osmisliti vrhunac ljubavne priče, koji će joj podariti notu neizbježne tragičnosti. Redatelj ga pronalazi u pokušaju atentata na Victoriju, u kojemu biva ranjen princa Albert. Međutim, taj klimaks jednostavno nema snažnoga emocionalnoga učinka na gledatelje te djeluje odveć artificijelno i nametnuto jer je film trebalo privesti kraju u određenom trenutku te ponuditi protagonistici dovoljno dobar motiv da promijeni vlastite stavove.

    Vizualno, film nudi raskošnu kostimografsko-scenografsku rekonstrukciju razdoblja, no Valléeov redateljski rukopis, kao i filmska cjelina, djeluju odveć konvencionalno i suhoparno, bez ikakvoga nastojanja za idejnim i sadržajnim poigravanjima.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 29. ožujka 2010.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji