Kaleidoskopska kakofonija oblika i boja

Alisa u zemlji čudesa (Alice in Wonderland), red. Tim Burton

  • Alisa u zemlji čudesa (Alice in Wonderland), red. Tim Burton
    Popkulturalna ikona, Carrollova djevojčica Alisa, dobila je novo – dijelom postmodernističko dijelom vrlo subjektivno iščitavanje i interpretaciju u novome uratku uvijek osebujnog Tima Burtona; bivajući ujedno fuzija kompresirane kapriciozno-nonsensne književnikove literature (Alise u zemlji čudesa i Alise s druge strane ogledala) kao i intimna redateljeva vizija viktorijanske tinejdžerice u supresivnom društvenom ozračju koja, kako bi postigla samoaktualizaciju, mora postati princeza-ratnica (a čime Burton nemalo zalazi u feminističku alegorizaciju heroinina puta). Ali, kako bi to postigao i pokazao, Burton je stao na dvosjekli ili-ili mač – drastičnim ustupcima namjesto puzzlastog, apsurdnog i zaigranog izvornika, shematizirao je svoj uradak u raspletu narnijsko-prstenovskog, izlizanog fantastično-epskog, akcijskog tipa.
    Alisa u zemlji čudesa (Alice in Wonderland), red. Tim Burton
    Naime Alisa, koja proživljava začudno, paradoksalno vrijeme, jer je istodobno iznad (san) i ispod zemlje (zemlja čuda) odnosno gubi stvarnosni ritam protoka vremena – ono teče unatrag, u fazi je freudovske bifurkacije odnosno Heraklitove enantiodromije – psihološki se kreće unatrag, u osobno nesvjesno, ka djelotvornim drevnim vrijednostima, nadolje. Stoga takva konstruktivna napetost suprotnosti upravo i dovodi do njezina samorealiziranja i redatelj je morao odustati od carrollovskog pravila da nema pravila te, da bi je uopće iznio, takvu ideju ukalupiti, emotivno je uzemljiti, stvoriti određeni okvir i prekinuti niz lutanja junakinje od jednog do drugog bizarnog karaktera podzemlja.

    Ipak, prve dvije trećine filma funkcioniraju izvrsno i rezonantno izvorniku. Intrigantne perspektive fascinantnih, originalnih Tenneielovih ilustracija korištene su obilno, začinjene opet onom tipičnom burtonovskom, prepoznatljivom i uistinu besprijekornom vizualnošću mračne nasmiješenosti. Carrollovi poznati verbalni solipsizmi, kalambure, portmantoi, svojevrsna ferrierovska filozofija epistemologije, kompozicija nonsensnog, koji toliko progovaraju kroz crteže sir Johna Tenniela, na poseban način izviru i bujaju i iz svakoga kadra burtonovske inovativne i elaborativne halucinatorne viktorijane za odrasle. Svijet je to napučen morbidnim insektima, letećim konjićima za ljuljanje, nadrealnim govorećim cvijećem, prikladno snovit i nesporno atmosferičan, groteskna karnevalska optička uobrazilija nevjerojatnih kostima (Colleen Atwood), produkcijskog dizajna (Robert Stromberg, Stefan Dechant) i fotografije (Dariusz Wolski); ekscentrična kaleidoskopska kakofonija oblika i boja.
    Alisa u zemlji čudesa (Alice in Wonderland), red. Tim Burton
    Vrhunski glumci (u prvome redu Johnny Depp koji kao Šašavi Klobučar ujedno biva Edvard Škaroruki, Sweeney Todd i Ichabod Crane, te Helena Bonham Carter, odlična kao hidrocefalična groteskna mučiteljica životinja i odrubljivačica glava Crvena Kraljica), poglavito u sporednim rolama (Stephen Fry (Cerigradski Mačak), Alan Rickman (Gusjenica Absolem), Timothy Spall (pas Bayard), Michael Sheen (Bijeli Zec), Christopher Lee (čudovište Hudoraki)), djelu pridaju posebnu intrigantnost i životnost. Tako ovaj zapis o pronalaženju samoga sebe (bilo padom u dubinu, nesvjesno ili pak promatranjem samog sebe, kroz zrcalo) iako nije – kao što smo od Burtona očekivali – remek-djelo, ipak – u dobroj redateljevoj namjeri, nije potpuni zločin protiv Carrollove poetike; radije portal u vlastitu instinktivnu prirodu, putem spoznajno blagotvornih zastrašujućih elemenata kakve mora imati svaka dobra bajka.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 12. ožujka 2010.

Piše:


kritike i eseji