Bez društveno relevantnog komentara

Invictus, red. Clint Eastwood

  • Invictus, red. Clint Eastwood
    Clint Eastwood pod stare se dane nešto raznježio te postao nekako odveć suzljiv. Jesu li proradili sentimenti pred (zasluženu) mirovinu ili je posrijedi nastojanje da se iskupi za sve one hladnokrvne, muškaračke mitove koje je stvarao tijekom cjelokupne karijere te sam postao jednim od njih, teško je reći. Djevojka od milijun dolara (2004), Zamjena, Gran Torino (2008), samo su neki od autorovih filmova u nizu, nakon što je u Mostovima okruga Madison (1995) neočekivano otkrio svoju nježnu stranu, kojima se prelijevaju različiti kolopleti emocija.

    Invictus (neosvojiv, nepokoren, priznat ćete, poprilično pompozan naslov za jedan film, preuzet od pjesme engleskoga pjesnika Williama Ernesta Henleyja, svojevrsnog lajt-motiva filma) svojevrsna je krajnja točka u nizu kada se očinska požrtvovnost iz Djevojke od milijuna dolara, majčinski toposi iz Zamjene te naklonost prema Drugima iz Gran Torina sublimira u ljubav i brigu prema naciji. Sve ono čime se kroz individualne sudbine Eastwood bavio u prethodno navedenim filmovima na određeni je način zaokružio u ovome uratku u kojemu prikazuje jedan segment predsjedničke vladavine Nelsona Mandele vezan uz razdoblje neposredno prije i za vrijeme Svjetskoga prvenstva u ragbiju u Južnoafričkoj Republici 1995. godine. Mandela tako za svoju naciju funkcionira istovremeno kao dobar otac i majka, ali ima razumijevanja i za one koji su ga držali gotovo trideset godina zatočenoga u zatvoru. Invictus predstavlja tako konačan doseg redateljeve fascinacije obitelji, tradicionalno sagledane u njegovu opusu kao temeljne jedinice društva. Prisjetite se samo na trenutak završnice Motova okruga Madison. Unatoč činjenici što Francesca (Meryl Streep) neizmjerno voli Roberta Kincaida (Clint Eastwood) nikako ne može postati razaračicom vlastite obitelji te se radije odriče ljubavi. Obiteljski toposi još su zategnutiji u Mističnoj rijeci (2003) u kojoj obiteljsko jedinstvo i briga čak nadvladava i zločin, a u ovome filmu osoba s problematičnim odnosom s vlastitom obitelji promeće se u mesijansku ulogu oca nacije. Možda tu leži i najveći problem filma.
    Invictus, red. Clint Eastwood
    Dok je glumačka interpretacija Mandelina lika Morgana Freemana (Nepomirljivi) suptilna i odmjerena, redateljev pristup subjektu kojega portretira to svakako nije. Tijekom gledanja teško se oteti dojmu kako je Mandelin lik odveć idealiziran i ponešto jednodimenzionalan. Drugim riječima, redatelj propušta ostvariti društveno relevantan komentar pa se njegovo ostvarenja zapravo pokazalo podosta problematičnim kao društveno-povijesno-politička freska. Tako se subjekt filma čini ponešto odveć izdvojenim iz društvenoga konteksta, a sport, odnosno ragbi, pritom funkcionira kao svojevrsni narativni simbol. On je katalizator pomoću kojega je moguće jednu veliku, disfunkcionalnu heterogenu obitelj, dakle naciju, povezati u kompaktnu skupinu. Pritom, frojdovski gledano, nije nužno potreban lik vođe kojega će pripadnici skupine postaviti na mjesto ego ideala, dovoljna je određena ideja ili institucija, a to u ovome slučaju postaje sportski tim koji bi svojom eventualnom pobjedom na svjetskom prvenstvu libidinozno povezao skupinu.

    Ne probija li iz te ideje ona frojdovska postavka kako je veliki broj ljudi moguće povezati samo ako se nađu oni Drugi na koje je moguće usmjeriti neprijateljstvo? Ovdje se pitanje drugosti u kontekstu rasne pripadnosti nastoji na simboličkoj razini razriješiti tako da se Drugi pokuša pronaći izvan skupine, u sportskoj momčadi protiv koje se Južnoafrikanci bore. Samo što Eastewood ne secira psihologiju mase jer je ona zanemarena i svedena na euforične navijače, premda u njoj postoje još uvijek oštre podjele na privilegirane i neprivilegirane, niti promatra Mandelu kao vrsnoga psihologa, nego se voli zanositi sentimentalnim idealima o bratstvu i jedinstvu, zasnovanih upravo na ispresijecanju sportskih okršaja prikazom nacije koja sva u ekstazi navija i čeka novi trijumf. Stoga se preko sporta simbolički nastoje secirati političke smjernice Mandeline politike, prilikom čega se nije bilo nužno prikazati njegov cjelokupan životni i politički put, nego je on komprimiran i razložen kroz događaj iz njegove karijere. Ženski su likovi pak u potpunosti svedeni na margine jer opstojnost nacije briga je muškaraca, a one su tek suputnice u toj igri.
    Invictus, red. Clint Eastwood
    Redatelj ne pokušava istodobno razmotriti pitanje nije li sport samo sredstvo kojim se masi skreće pozornost s mnogo ozbiljnijih problema koje razaraju i muče njihovo društvo, premda je odgovor možda ležao u ukrštavanju ovoga te prethodno navedenoga pristupa. Čak nije uspio niti odoljeti tugaljivim pop pjesmicama koje umeće u film kako bi podigao emocionalne tenzije, što je svakako atipično za njega, čime film gubi na oporosti te se posrće u pretjerani patos.

    Invitus je zapravo čistokrvni, standardni biopic, a takvom dojmu doprinosi i Eastwoodova konvencionalna režija. Jedan svježiji i neposredniji redatelj svakako bi doprinio životnosti tog, ipak za nijansu, predugačkoga filma. S druge strane, podzaplet s predsjednikovim čuvarima i tjelohraniteljima sasvim je suvišan te ga karakterizira nepotrebno podizanje napestosti koje je valjda autoru ostalo u krvi još od vremena njegovih predsjedničkih trilerskih zapleta (Neograničena moć). Matt Damon (Dobri Will Hunting, Syriana) je kao François Pienaar solidan, premda je lik koji tumači ostao prilično u povojima.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 5. ožujka 2010.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji