Agitprop za republikance

Priča o prvaku (The Blind Side), red. John Lee Hancock

  • Priča o prvaku (The Blind Side), red. John Lee Hancock
    Leigh Anne Tuohy (Sandra Bullock) kao i svaka američka žena u trendu ima običaj da se sa napirlitanim prijateljicama s vremena na vrijeme nalazi u otmjenim memfiškim restoranima kako bi prezalogajila precijenjenu, osrednju salatu i razmijenila životne dogodovštine od protekloga tjedna. Na jednom od takvih sijela saopćava im kako je udomila crnoga mladića Michealea Ohera (Quinton Aaron), što njezine prijateljice, koje valjda nikada u životu nisu zakoračile na drugu stranu Memphisa, dočekaju s neviđenom dozom zgražanja, sarkastičnih upadica te krajnje rasističkih komentara. To je vrhunac društvene kritike koje redatelj John Lee Hancock (inače scenarist Eastwoodovih filmova Savršen svijet i Ponoć u vrtu dobra i zla) uspijeva postići.

    Priča o prvaku možda je na papiru imala sve predispozicije da postane hrabra društvena freska koja će secirati zadrtost, rasne tenzije američkoga juga te krajnje nepravedne podjele na privilegirane i neprivilegirane s obzirom na socioekonomski status te rasnu pripadnost, što je u konačnici i uzročno-posljedično povezano. Međutim, posrijedi nije opora socijalna kronika, nego čistokrvni crowd pleaser koji igra na kartu emocionalne recepcije gledatelja, u tolikoj mjeri da to postaje krajnje neukusno. Redatelj to čini u toliko nametljivo da u gledatelja izaziva nelagodu. Sve je do najsitnijega detalja proračunato usmjereno na proizvodnju emocionalnih tenzija recipijenata te njihov osjećajni angažman: stereotipna priča o teškom djetinjstvu, dobri kršćanski profesori koji pomažu problematičnom učeniku, rituali oko Dana zahvalnosti, obiteljsko povezivanje. Sasvim suvišan obrat u završnici, koji uključuje istragu, dramaturški je višak, ali je perfidno utkan u film ponovno kako bi se dodatno pojačale navedene tenzije.

    Priča o prvaku (The Blind Side), red. John Lee HancockU jednakoj je mjeri iskalkuliran i lik Leigh Anne Tuohy, kao tradicionalne i energične južnjačke žene, control freaka koji voli držati sve konce u svojim rukama: od obitelji pa do poslovnih obveza, a njezin britki jezik i neposredan stav te optimističan ustroj čine tako oštar kontrapunkt suznom ozračju filma te doprinose redateljevoj namjeri da gledatelja kroz suze i smijeh dovede do katarze, premda ona u konačnici izostaje, a gledatelj iz kinodvorane izlazi s bljutavim okusom u ustima. Sandra Bullock je dobra u svojoj ulozi, premda je neshvatljivo po čemu je spomenuta interpretacija toliko posebna, tim više što njezin lik i nije osobito kompleksan. Kao i cjelina filma, tako se i njezina glumačka interpretacija čini zapravo krajnje proračunatom u neprestanom balansiranju između energičnosti i odvažnosti s jedne, te osjećajnosti i požrtvovnosti s druge strane.

    Priča o prvaku tako je u konačnici kulturološki konzervativno i anakrono djelo u kojem postoje jasno izdiferencirane binarne podjele s obzorom na rasnu, socioekonomsku, ali i rodnu pripadnost, bez ikakvog nastojanja da se one stave pod kritičku oštricu te seciraju. Drugim riječima rečeno, one se uzimaju zdravo za gotovo. Bijelci su dobri i napredni, crnci su problematični te na društvenoj ljestvici pozicionirani nekoliko stepenica niže. Žene su supruge i majke te navijačice (posao Leigh Anne Tuohy je vrlo znakovit: ona se bavi dizajniranjem interijera, dakle, vezana je uz privatnu, zatvorenu sferu), a muškarci su poslovni ljudi i sportaši.

    U Hancockov film utkano je toliko ideologema koji se mogu dovesti u kontekst republikanskoga svjetonazora – od poštivanja tradicionalnim moralnih i etičkih zasada, preko obitelji kao središnje jedinice društva koja je zaslužna za moralni i intelektualni razvoj svoga podmlatka, do implicitno utkane religijske potke u narativni univerzum filma – da se ponekad zapitate gledate li možda propagandni film Republikanske stranke.

    Priča o prvaku (The Blind Side), red. John Lee HancockMeđutim, navedeno se još može smatrati probavljivim, za razliku od implicitnog rasizma koji izbija iz svih pora filma. Michael Oher, ili Veliki Mike, koji završava u cijenjenoj bjelačkoj srednjoj katoličkoj školi u Memphisu, a primaju ga jer to školskom odboru nalažu njihova samaritanska katolička načela, u datom je kontekstu predstavljen kao svojevrsno necivlizirano monstruozno Drugo, kojega dobri bijelci nastoje civlizirati te uvesti u domenu kulture i civilizacije. Ostali likovi crnaca mahom su svedeni na kriminalce ili narkomane, dakle ponovno Druge, koji obitavaju u sumnjivim dijelovima grada bez ikakve ambicije da išta promijene u svojim životima. Hancock nikada nije glavom prošlo pitanje zašto je tomu tako? Odgovor mu je bio ispred nosa – zbog ponašanja istih onih i njima sličnih likova koje je prikazao na druženju uz salatu.

    U konačnici, Priča o prvaku nije priča o Michealu Oheru, što je trebala biti, nego o dobrostojećoj američkoj bjelačkoj obitelji te njezinim svjetonazorskim stavovima i vrijednostima jer je ispričana kroz njihovu prizmu, oni su fokalne točke filma, a njihove vrijednosti su pozicija s koje sve ostalo biva procjenjivano i analizirano. Posrijedi je krajnje licemjeran film što osobito dolazi do izražaja u završnom voice overu Sandre Bullock kada redatelj sentimentalno kadrira vijesti iz novina u kojima su prikazani talentirani crnački mladići koji nisu imali sreću poput Michaela da ih udomi dobra i vrijedna, religiozna i patriotska bjelačka obitelj. Nije bilo nikoga da ih prometejski izvede na put kulture i civilizacije kojim tako smjelo kroči bijela Amerika. Hancock bi se zaista trebao zapitati zašto ti mladići nisu dobili priliku za bolju egzistenciju u američkom društvu.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 4. ožujka 2010.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji