Psi rata

Crnci, red. Zvonimir Jurić, Goran Dević

• 
  Svaki narod ima svoje Crnce. Svoje crnčuge... Gledamo ih izdaleka. Bojimo ih se, nelagodno nam je s njima, ali... i divimo im se. Oni su cool, no samo dok su nam daleko i na sigurnoj udaljenosti. Jer, oni su ti koji se usuđuju napraviti ono što mi nismo u stanju, ono što ne možemo, no što se mora. Barem jednom u životu, muškarac se suočava s bitnim odlukama. Reći će i James Brown, »It`s a Man`s, Man`s World«...
  
  Crnci su jedan od najiščekivanijih filmova u hrvatskoj kinematografiji. Njegovi autori, pak, dvojica su među najperspektivnijima u istoj. No, čini se, tema je ipak bila ta koja je nosila najveći teret očekivanja. Osim što svaki narod ima svoje crnce, svaka nacija nosi i svoje traumatske teme. U hrvatskom kolektivnom podsvjesnom takva je tema garaža. Iako se, osim uz parkirno mjesto, ovaj toponim veže uz gotovo romantično iskustvo mladih bendova koji vježbaju u akustički podatnom prostoru, specifično traumatsko mjesto Hrvata nešto je Drugo – ratni zločin. Kolektivna svijest proklamirane pobjede u domovinskom ratu biva uznemirenom nuspojavama, od kojih je garaža – simptom. Ona je ujedno simptom i sindrom svih onih koji se nazivaju psima rata.
  
  Zvonimir Jurić i Goran Dević doista su ovdašnji autori od respekta. U svojim opusima ozbiljni, odmjereni, tek ponekad pomalo sarkastični. Habitus njihove filmske priče u Crncima također je takav... No, opet čini se, da je eponimna boja (kože ili duše?) ocrtala cjelokupan dojam filma. Pripovijest o nekolicini pripadnika specijalne postrojbe Hrvatske vojske pretvara se u mračnu borbu s demonima, kako filmske teme tako i njegove vizure. Već nas sam početak suočava s doslovnom metaforom. Crna mačka doji mačiće... Oni su slijepi, baš kakvi su i Crnci u filmu.
  
  Ivo (kojeg zovu i Gazdom), Šaran, Darko, Franjo i Novi (miner Vedran, koji to nije) bauljaju šumom, prelaze rijeku, dok neka nevidljiva kob lebdi nad njihovim glavama. I... napokon saznajemo, oni su tu kako bi pokupili tijela svojih mrtvih suboraca. No neće ispuniti tu nakanu. Štura dramaturška faktura, međutim, usredotočena je oko garaže.  Dević i Jurić scenaristički će posegnuti za inverzijom. Iako ponekad dramaturški i opravdan, ovaj će se postupak pokazati prenaglašenim u oslabljivanju suspensea filmske priče Crnaca. Povratak u pretpovijest likova, neće filmu pomoći u učvršćivanju njegove dramsko-psihološke strukture.
  
  Prije bi se reklo da se, u želji prikaza unutrašnjeg rata protagonista, odustalo od moguće katarze Crnaca. Jer, ipak, radi se o mediju filma. Mediju filmu koji priziva tragediju. Tragedija je nešto što se iz umjetnosti počesto prelijeva u život sàm. No, kako prenijeti istinsku tragediju u film? Kako iznijeti tragičku umjetnost? Kojim sredstvima? I... može li se to? Medij u svom umjetničkom habitusu – još od Aristotela! – priziva baš katarzu. Ona pročišćuje osjećaje i omogućuje nam da preživimo tragiku ograničenosti naših života... naš usud i našu konačnost.
  
  Traumatska jezgra (podsvjesnog) u Crncima nema tu katarzu. Veličina teme smrti nije se uobličila u primjeren umjetnički iskaz. No, ne budimo prestrogi... Jurićev i Devićev film umnogome je dojmljiv. Vizualno je jezovit kroz mračne filtre fotografije Branka Linte, potresajući nas i doslovno kamerom iz ruke. Ona nas, pak, uvlači u subjektivan pogled nekog između bespomoćnih likova koji su doista psi rata. Tamna fotografija noći i zore, kasnije se dojmljivo pretvara u prigušeno svjetlo zgrade u kojoj namah bljesne ogoljena žarulja garaže... Autori su, nadalje, i sasvim korektno zacrtali i pejsaž duše Crnaca. Ali, tek zacrtali. Jer, osim krokija tog pejsaža, ne ostaje nam previše suosjećanja za likove. Iako su oni Crnci, ipak bi bilo poželjno da u mi u sebi osjetimo dio te crnačke duše. No, ona nam je ostala dalekom. Jer, bračni problemi Gazde Ive uzrokovani su garažom?? Nesuđeni miner Vedran bio je u Lepoglavi zbog krađe auta. Sva mračnost i šuljivost Franje vezana je uz to što se bode.
  
  Netko je napisao uz Crnce da oni u borbi s nevidljivim vanjskim neprijateljem (arhetip-Srbi koji se sadistički naslađuju pogibijom Ustaše!) pronalaze neprijatelja u sebi. Možda je tomu doista tako. No u filmskom postavu Crnaca to djeluje neuvjerljivim. Garaža je ipak slučaj koji je simptom« Isti proizilazi iz cjelokupnog društveno-psihološkog konteksta nastajanja Hrvatske takve kakvu – nažalost, umnogočem – imamo i danas. Rat unutarnjih demona Crnaca tek je maleni simulacrum tog stanja. Tek širi psiho-socijalni kontekst ratnog zločina i s naše strane imat će katarzu. Crnci su malen, vrijedan prilog osvješćivanju podsvjesnog kolektivnog. No, katarza ima nastupiti na mnogo širim predjelima svijesti – od garaže!
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 15. veljače 2010.

Piše:

Marijan
Krivak