Povijesne mijene kinematografije u nastajanju

Tomislav Čegir, Joško Marušić, Tomislav Šakić, Hrvatski filmski redatelji I, Hrvatski filmski savez i Hrvatsko društvo filmskih kritičara, Zagreb, 2009.

  • Tomislav Čegir, Joško Marušić, Tomislav Šakić, Hrvatski filmski redatelji I, Hrvatski filmski savez i Hrvatsko društvo filmskih kritičara, Zagreb, 2009.Knjiga Hrvatski filmski redatelji zajedničko je izdanje HDFK-a i HFS-a i idejno je nastala kad je inicijator projekta Zlatko Vidačković, nekadašnji pomoćnik glavnog urednika Vijenca, okupio niz suradnika da bi pokrenuo feljton istoimena naziva koji je izlazio dvotjednim ritmom u novinama i manje-više redovito donosio tekstove o domaćim igranim, dokumentarnim i animiranim redateljima. Rezultat toga je ova knjiga u kojoj se na stotinjak stranica nalaze prethodno publicirani tekstovi uz dosta novog materijala namjenski sastavljenog za ovu prigodu. Autorski trolist Čegir, Marušić i Šakić u dvadesetak kraćih tekstova, sažetih, informativnih i studioznih priloga (koliko je to skraćeni format eseja odnosno novinskog teksta dopuštao) donosi pogled na odabrane redatelje hrvatskog filma – odabrane ne nužno prema specifičnom kriteriju kvalitete (što bi bio težak zadatak), nego očito prema zadanim temama i autorskim predilekcijama. Kako i sam naslov kazuje, riječ je tek o prvom svesku i nadajmo se da će se projekt ostvariti onako kako je izvorno i zamišljen, jer bi time domaća filmologija dobila prvu preglednu i manje-više sveobuhvatnu povijest hrvatskog filma (odnosno, filmo-biografske studije o režiserima) nakon one Škrabalove (dakako, nadopunjenog drugog izdanja). Kao što je već rečeno, ovim sveskom obuhvaćena je igrana i dokumentarna (Šakić i Čegir) te animirana (Marušić) produkcija, prema načelu kronološkog nizanja portreta (od filmske arheologije i začetka hrvatskog filma pa sve do Vlade Kristla s kojim ovaj pregled završava): takav slijed je logičan i knjigu čini lako prohodnom cjelinom i preglednom za čitanje (unatoč pomalo zgusnutom, sitnom i dvorednom fontu koju više vuče na časopisni format negoli knjigu), a obogaćena je i prikladnim fotografijama i plakatima filmova.

    Tomislav Čegir, Joško Marušić, Tomislav Šakić, Hrvatski filmski redatelji I, Hrvatski filmski savez i Hrvatsko društvo filmskih kritičara, Zagreb, 2009.Od filmskih početaka (uglavnom izgubljenih ili pak loše očuvanih kopija filmova) preko edukativnih ostvarenja Škole narodnog zdravlja, ubrzo se dolazi do poratnog razdoblja koje se produkcijski i historijski može smatrati istinskim početkom profesionalne kinematografije, kako u Hrvatskoj tako i u ondašnjoj Jugoslaviji. Činjenica da je pola stoljeća filma u dosadašnjim interpretacijama dugo vremena bilo uglavnom zaboravljeno ili nedovoljno zastupljeno, govori s jedne strane o izvjesnom manjku interesa za taj period, a s druge strane o amaterskoj razini većine ostvarenja iz tog perioda, filmova koji se ne mogu smatrati temeljnim korpusom kinematografije jer ona (u sustavu u kojem su se njome bavili uglavnom vrhunski majstori, ali ipak amateri – poput primjerice Miletića) nije ni postojala u kontinuitetu. Stoga se inicijalni tekstovi Tomislava Šakića, a napose Tomislava Čegira o tim ranim fazama filma pokazuju kao informativno štivo čija je namjera studiozno prevrednovanje spomenute produkcije. Čegir (dokumentarci) i Šakić (igrani filmovi) također se uspješno prihvaćaju zadaće analize ranih poslijeratnih ostvarenja koja označavaju ideologizaciju i kvalitativni pad u odnosu na prethodeću amatersku produkciju. Ukratko, izuzme li se djelovanje Škole narodnog zdravlja (filmološki stručno obrađeno je dosta filmova Sergija Tagatza, Aleksandra Gerasimova, potom Drage Chloupeka i Joze Ivakića kao neke vrste zaboravljenih filmaša, pri čemu su kriteriji bili kulturno-društvena relevantnost), domaća filmska industrija kao da i nije istinski postojala prije pedesetih godina prošlog stoljeća. U tom su kontekstu plodni tekstovi o odnosu ruralnog i obrazovanog građanskog u međuratnom periodu (pri čemu se valja spomenuti izjave jednog redatelja kako Hrvatska gotovo i nema prave građanske nego većinom ruralne dokumentarce), kao i Čegirove analize državotvornih filmova Milana Katića koji su pomogli stvaranju socrealističke ikonografije i mitologije. Nadovezujući se na taj period, Marušić revalorizira animirani opus Waltera Neugebauera, a svi se autori slažu u procjeni da je građanska klasa bila temelj poslijeratne socijalističke filmske kulturne obnove.

    Tomislav Čegir, Joško Marušić, Tomislav Šakić, Hrvatski filmski redatelji I, Hrvatski filmski savez i Hrvatsko društvo filmskih kritičara, Zagreb, 2009.Preostale dvije trećine knjige posvećene su poslijeratnoj produkciji i redateljima koji su svoja najbolja ostvarenja snimili od početka šezdesetih godina. Od mnoštva kratkih eseja treba izdvojiti zanimljiv Šakićev tekst o filmu kao agitacijskom, prosvjetnom, ideološkom i političkom mediju, te interpretativna poglavlja (Šakić i Čegir) o Marjanoviću i Hanžekoviću, odnosno o vezi politike, ideologije i poslijeratne filmske produkcije. Dosta prostora očekivano je posvećeno Belanu, kako dokumentarcima tako i igranim filmovima, pri čemu se njegov opus sagledava iz suvremene, moderne optike kao opus autora koji je djelovao u raznim socijalno-kulturnim kontekstima i čiji su filmovi podložni mnogostrukim i višeslojnim interpretacijama, ne isključujući Belanovu subverziju ideologiziranog filmskog diskursa o čemu pedantno piše Šakić. Najduži tekst Šakićeva je studija o Branku Baueru, još jednom vrlo značajnom autoru novijeg filma, a blok o animiranoj produkciji (Nikola Kostelac, Dušan Vukotić, Vatroslav Mimica, Vlado Kristl) Joška Marušića začinjen je i sjećanjima i analizama koje nadilaze suhoparne interpretacijske obrasce. Tu su također i iscrpne analize filmova Nikole Tanhofera i Mimice (kao podjednako značajnog animatora i igranog redatelja), Šime Šimatovića, Rudolfa Sremca te mnogih drugih. U konačnici, iako nepotpuna (stoga i nosi naslov prve knjige u zamišljenoj ediciji), ova je knjiga dragocjeno štivo koje opisuje put od ranih početaka bavljenja filmom u Hrvatskoj, preko filmskog diletantizma pedesetih pa sve do zrelog fabularnog stila šezdesetih i modernističkih eksperimenata. Vrijednost knjige je u tome što ispisuje povijesne mijene jedne kinematografije u nastajanju, kinematografije čija su najbolja ostvarenja nastala protiv struje, slučajnim/sretnim spletom okolnosti ili osobnim zalaganjem pojedinaca, pa je stoga i neka vrsta suvremene reinterpretacije povijesti domaćeg filma, vrijedne utoliko što je već došlo vrijeme da se te zadaće poduhvate mlađa imena filmološke scene. Slabost knjige (zanemarimo li onu stilsko-časopisnu navedenu na početku teksta) ponajprije je u neujednačenosti kvalitete tekstova i interpretacijskih pristupa.

    Tomislav Čegir, Joško Marušić, Tomislav Šakić, Hrvatski filmski redatelji I, Hrvatski filmski savez i Hrvatsko društvo filmskih kritičara, Zagreb, 2009.To je dakako očekivano jer djelo potpisuje troje autora, ali veći stupanj koherentnosti ne bi bio naodmet, ponajprije jer tekstovi variraju od puke biografske bilješke do studioznih i opsežnih analiza određenog razdoblja ili opusa redatelja. Čegirov je pristup spretan spoj biografske bilješke i problemske interpretacije (napose uspio u tekstovima o dokumentarcima), Marušić je najzanimljiviji kad u tekstove unosi vlastite, subjektivne opaske i anegdote (što je i inače njegov stil pisanja), a Šakićev je pristup najfilozofičniji, odnosno najstudioznije obrađuje tematiku: on pregledno i sveobuhvatno analizira filmove i uspješno ih uklapa u društveno-povijesni kontekst njihova nastanka. Ovim vrlinama pripadaju i određene slabosti svakog od tri autora ovim slijedom: povremena suhoparnost, pretjerano subjektiviziranje i periodično proizvoljne interpretacije zasnovane više na kulturološkim nego filmološkim indicijama. Srećom, slabosti je mnogo manje negoli prednosti, tako da bi nas sasvim sigurno obradovalo pojavljivanje idućeg sveska Hrvatskih filmskih redatelja, jer domaća filmska baština uistinu treba i zaslužuje jedno suvremeno revalorizacijsko izdanje.

    © Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 10. siječnja 2010.

Piše:

Tonči
Valentić