Novinari danas

Predsjednička igra (Nothing But the Truth), red. Rod Lurie

  • Predsjednička igra (Nothing But the Truth), red. Rod Lurie
    Kada je novinarka Rachel Armostrong (Kate Backinsale) odlučila objaviti članak o neopravdanoj vojnoj akciji koju je zagovarao američki predsjednik u Venezueli te pritom razotkrila identitet agentice CIA-e Erice Van Doren (vrlo dobra Vera Farmiga), nije niti pomišljala kako će biti suočena sa zatvorskom kaznom zbog ugrožavanja nacionalne sigurnosti. Problem je u tome što vlasti žele saznati ime njezinoga izvora, a ona se drži novinarskih etičkih kodeksa te ga ne želi razotkriti.

    Ovakva je priča redatelju Rodu Lurijeu, kojem su angažirani politički trileri postali zaštitni znak, poslužila da se dodirne nekih od ključnih pitanja slobode govora, pa nakon Posljednje bitke (The Last Castle, 2001) i The Contender (2000) u kojima se pozabavio vojnim i visokopolitičkim strukturama moći, u Predsjedničkoj igri (2008) naglasak stavlja na odnos medija, politike i moći, kao premreženoga sustava odnosa u kojima nitko nije zaštićen od opresije različitih centara moći. Njih u ovom filmu predstavlja lik specijalnoga tužitelja Pattona Duboisa (ponešto beskrvni Matt Dillon) koji nije samo oličenje beskrupulozne državne moći, nego i birokrat i karijerist koji će sve učiniti kako bi došao do svoga cilja, a to su ljudi na kakve država računa. Kroz ova se tri filma autor dotaknuo možda triju najvažnijih elemenata u kreiranju američke političke administracije: vojske, Bijele kuće i medija, koji bi u konačnici trebali imati korektivnu ulogu, obavještavajući javnost o (ne)opravdanom djelovanju ostalih dvaju entiteta.
    Predsjednička igra (Nothing But the Truth), red. Rod Lurie
    Njegov film se tako s jedne strane, implicitno, referira na razdoblje Busheve administracije te kroz intervenciju u Venezueli zapravo prstom upire u vojne operacije na Bliskome Istoku te njihovu (ne)potrebnost. Međutim, mnogo se više osvrće na pitanje obmanjivanja javnosti te način na koji politika i mediji međusobno koegzistiraju. Nepristranost i objektivno prenošenje informacija kako bi se javnost upoznala s različitim negativnim te neopravdanim pothvatima onih koje je odabrala kao svoje političke predstavnike, ideali su u koje naivno vjeruje junakinja filma koja se zbog svojih čvrstih i nepokolebljivih stavova gotovo uzdiže na razinu principa, premda joj fina i iznijansirana glumačka interpretacija Kate Backinsale (Underworld) daje dozu živosti i razumljivosti. Film na taj način nastoji izbalansirati njezinu osobnu tragediju, koja se manifestira kroz odnos sa suprugom i maloljetnim sinom te društveno-političku fresku u koju je ta priča utkana i koja ju je predodredila.

    U seciranju njezina puta od novinarske nade do zatočenice vlastite vlade, redatelj je uspio izbjeći neke tipične zamke, a s druge je strane znao zabrazditi u iste. Predsjednička igra tako je svojevrsni patchwork različitih žanrova i podžanrova: političkoga trilera, sudske drame i zatvorskoga filma. Dok je u prikazivanju zatvorskoga isposništva Armstrongove uspio izbjeći sve stereotipe koje inače susrećemo u spomenutom podžanru te se usmjerio na portretiranje čvrste volje svoje junakinje kao jedinoga sredstava kojim se može boriti protiv složenih i uslojenih struktura moći koje imaju na raspolaganju sva sredstava kako bi se zaštitile i održale na životu, u sudskome dijelu filma mnogo je tradicionalniji te ne uspijeva izbjeći zamke pretjeranoga patosa i amerikanizacije, tako tipične za one trenutke kada svi ti vrli odvjetnici moraju djelovati na emocije porote kako bi je uvjerili da se njihovi klijenti ipak bore za pravu stvar. Premda je Alan Alda (Avijatičar, Što žene žele) efektan u ulozi staroga i iskusnoga odvjetnika, njegov lik ne prelazi razinu tipičnosti.
    Predsjednička igra (Nothing But the Truth), red. Rod Lurie
    Subtekst filma također je vrlo intrigantan te nudi sliku današnjih Sjedinjenih Dražava kao lokusa kojega karakterizira sustavna proizvodnja paranoje kroz šaroliku desničarsku retoriku, koja se pretežno manifestira kroz polusvijet obavještajnih službi budući da su agentima očito mozgovi isprani i različitim sustavima ideološke indoktrinacije. Takva Amerika neprestano živi u fantazmi od neprijatelja koji bi svakoga časa mogli neočekivano napasti, a ona postaje izgovor da se neke od postavki koje karakteriziraju svaku razvijenu demokraciju mogu olako zaobići. Redatelj tu nije sam načistu što bi zapravo želio, odnosno kako bi pristupio seciranju problema. S jedne strane, kako smo vidjeli, kada paranoja uzima maha, sredstva kojima se služe centri moći za održavanje statusa se ne biraju, a s druge strane, Laurie bi svakako bio hrabriji da je krenuo od pretpostavke kako je demokracija u njegovoj domovini možda samo glasna parola koju treba ozbiljno preispitati pa se slučajevi poput njegove novinarke možda ne bi događali.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 18. siječnja 2010.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji