Najbolji redateljev suradnik

Dokumentarni filmovi Vedrana Šamanovića, Dokukino Croatia, Zagreb, 3. prosinca 2009.

  • Vedran ŠamanovićPočetkom prosinca u zagrebačkom Dokukinu Croatia, održana je prigodna večer filmova snimatelja/ravnatelja filmske fotografije i svestranog filmaša Vedrana Šamanovića (1968-2009) koji je prerano preminuo u studenom ove godine. Primjereno mjestu održavanja, prikazana su četiri dokumentarna filma koja je snimio, među kojima i jedan kojemu je bio scenarist i redatelj.

    Polusestra (30 min., 2005) Ljiljane Šišmanović opisuje razrješavanje redateljičine obiteljske tajne, Od jutra do mraka (26 min., 2005) Dražena Žarkovića razigrana je kockica kolaža o liku i djelu umjetnika performancea Tomislava Gotovca/Antonia Lauera, a Život u sjeni (22 min., 2008.) istoga redatelja portret slijepca. Među kvalitetnim ostvarenjima odskočili su Maturanti i plesači (17 min., 2008.) kojima je Šamanović bio i scenarist i redatelj. Promatračka dokumentarna bilješka uobičajenih događaja na jednoj maturalnoj zabavi s večerom, snimljena je u Požegi, u jednoj tipično bezličnoj restauraciji, nalik na stotine sličnih u kakvima se obično održavaju veselice poput te. U filmu se ne zbiva ništa posebno, ovlaš pratimo standardni tijek zbivanja – dolazak gostiju, razgovor, druženje, večeru, ples, umor, odlazak... Pred kraj je, doduše zabilježena jedna pripita tučnjava, no suzdržano, iz daljine, bez ulaska u središte akcije.

    Maturanti i plesači, red. Vedran ŠamanovićRedateljeva je namjera, čini se, bila tek zabilježiti zanimljiva lica. Riskantno, jer taj naizgled jednostavan, da ne kažemo i već x puta viđen princip, učas se može otjeloviti (ofilmotvoriti?) kao potpuni promašaj, besmisleno ponavljanje jednog te istog i uzaludno trošenje filmske vrpce. Maturanti i plesači, međutim, svoje namjere ostvaruju na najbolji mogući način. Bez uplitanja, s pristojne promatračke udaljenosti, kamere Vedrana Šamanovića i Darka Drinovca snimaju ponajprije lica običnih, ni po čemu posebnih ljudi koji su se tu zatekli te noći, no svako od njih izgleda kao naručeno, kao pomno izabrano za ovaj film koji želi zaživjeti uz njihovu izražajnost. Drama i sadržaj majstorskim su spojem suptilnosti i preciznosti pronađeni u držanju tijela, pogledima, pokretima, gestama, grimasama... Predstavljena je galerija likova među kojima mada nitko ništa ne govori za kameru, svatko kao da nam kazuje neku svoju priču, a ekranom upečatljivo vibrira pokretačka misao ljudi su (jednostavno) zanimljivi. Moglo bi se pomisliti kako je film u tome uspio zahvaljujući doista zanimljivim fizionomijama i karakterima koji su te večeri došli na tu maturalnu večeru, no nema ni najmanje sumnje da je riječ ponajprije o vještini filmotvoraca, osobito redatelja i snimatelja da instinktivnom dokumentarističkom žicom u jednom, neponovljivom, sada ili nikad zbivanju pronađu i odaberu, a zatim u upravo takav odnos (montažer Vjeran Pavlinić) stave takve kadrove, što će nas ponukati da pomislimo kako način na koji je netko stavio šešir na glavu ili na koji je pogledao s lijeva na desno otkriva štošta o njegovoj osobnosti ili, pak, da nam se učini kako o životu likova slutimo i nešto što se nalazi izvan okvira ovog filma.

    Od jutra do mraka, red. Dražen ŽarkovićMaturanti i plesači ostavljaju dojam kao da su mogli biti snimljeni i prije 40-50 godina, no to nije mana. Zašto biti moderan tek da bi bio moderan? Šamanovićev film izgleda kao prvorazredan dokumentarac češke škole (s početka 1960-ih) koji bi se, spekuliramo, itekako svidio Milošu Formanu (u sjećanje prizivamo ponajprije njegove Ljubavi jedne plavuše, 1965., Gori, moja gospođice, 1967 i Svlačenje 1971, a zanimljiva je i sličnost, ponajprije po uvidu činjenicu da se neki obrasci /provincijske/ zabave gotovo uopće nisu promijenili, s dokumentarcem Žurnal o omladini na selu, zimi Želimira Žilnika iz 1967, prikazanom u Dokukinu dan kasnije).

    A mogu li se – zažmirimo li na nezgodu da je bila riječ o prilično pikselastim projekcijama, što nije poželjno nikada, a osobito ne kada se predstavlja rad snimatelja – iz ova četiri filma prepoznati neke osobitosti Šamanovićeva rada kao ravnatelja filmske fotografije? Jedna prilično očita stvar je da je su u dva filma starijeg datuma učestale igre s oštrinom, kao i naglašena uporaba kadrova uočljivo izglobljenih kompozicija. Naime, ono što je u pretpostavljenom sadržajno-vizualnom središtu zanimanja često je snimano izvan fokusa, dok se u fokusu nalazi neki (naizgled) sporedan sastojak, a isto tako često, logični je, očekivani središnji vizualni čimbenik zamjetno dekomponiran na neobično mjesto, u stranu, u kut, gore ili dolje. Neosporna vrlina Šamanovićeva rada je da se takva snimateljska rješenja nikada ne doimaju nametljivim, samosvrhovitim snimateljskim ekshibicijama, nego su izvedena estetski skladno i sustavno kako na mikro tako i na makrorazini te bez iznimke funkcionalno, nesumnjivo kao rezultat koncepcije razrađene i osmišljene s redateljem, kako bi se i samim vizualijama sugerirala ili potcrtala temeljna zamisao cjeline. Dosljedne neoštrine likova, kao i kadriranje u kojem dijelovi tijela protagonista nezgrapno, nepravilno ispadaju iz kadra u Polusestri, ukazuju na to da u životu pokretačkog lika (i njene obitelji), redateljici u srednjim godinama koja dotad nije upoznala svoju polusestru, nedostaje dio priče, da je nešto još uvijek izvan kadra njezinih izravnih spoznaja.

    Polusestra, red. Ljiljana ŠišmanovićMeđu zamjetnijim snimateljskim karakteristikama tog filma je i obrazac u kojem se u prvom planu kadra često nalazi neki pobočni predmet koji uvelike zaklanja glavni dio slike, ono što zapravo želimo gledati. Jednim dijelom riječ je o drugom načinu iskazivanja gore spomenute niti vodilje, a drugim je dijelom ovaj pristup omogućio da se na netipičan (možda i inovativan?) način film prošara starim obiteljskim fotografijama koje su, umjesto stereotipnog postupka insertiranja ili pregledavanja albuma, svoje mjesto našle kao očito namješteni, ali pripadajući dijelovi sadašnjice. Slične igre s oštrinom i pomacima u kompoziciji u Od jutra do mraka (susnimatelj je Branko Linta) prirodna su potpora činjenici da su protagonist i situacija, ulični performans pred kamerom, pojave izvan standarda svakodnevice.

    U druga dva filma spomenuti su odmaci izbjegnuti ili vrlo diskretni, opet u skladu s osnovnom zamisli cjeline. Život u sjeni oslonjen je na šarmantno zdravorazumski karakter i pozitivno usmjeren duh inteligentnog junaka, slijepca koji se snašao u društvu i životu – dakle, vizualne atrakcije bile bi suvišan teret ionako bremenitom sadržaju – a majstorija Plesača i maturanata već je opisana.

    Imajući u vidu i neke druge Šamanovićeve filmove, nije teško primijetiti kako ga je resila jedna od najvažnijih, ako ne i najvažnija vrlina filmskog snimatelja – one zanatsko-tehničke se, pretpostavljamo, podrazumijevaju – a ta je da je s redateljima surađivao, odnosno da je fleksibilno i kreativno, zajedno s njima, umio osmisliti i u djelo provesti koncepciju filmske fotografije koja najviše odgovara filmu koji se snima.

    © Janko Heidl, KULISA.eu, 15. prosinca 2009.

Piše:

Janko
Heidl

kritike i eseji