Europa i Balkan

omnibus Zagrebačke priče

• 
  Najčešće pitanje koje se postavljalo nakon gledanja omnibusa Zagrebačke priče bilo je, koliko su one uopće zagrebačke? Što taj film otkriva baš o Zagrebu? Kaj je to naše, zagrepčansko u tih devet priča projekta koji je pokrenuo Zagreb Film Festivala? No, rijetko se tko zapitao, postoji li uopće tako nešto? Naime, karakteristično, zagrepčansko, ono nešto po čemu danas prepoznajemo svoj grad!?
  
  Jer, kako prepoznati grad ispod pročelja iznad kojeg vise ogromni billboardi? Golema reklama za MP3 player jest najogoljenija zagrepčanska slika iz filma! Osim te skele, grad je tijekom posljednjih godina ostao premrežen još mnoštvom takvih jumbo-plakata s kojih nas se poziva na pridruživanje krdu korisnika mobilne telefonije. Sjetimo se, najreprezentativnije, Varteksove zgrade na Trgu, kao i one najdugovječnije reklame preko Umjetničkog paviljona, koja već godinama prekriva najpoznatiju panoramu nakon dolaska u metropolu svih Hrvata. Stoga se i Mirkovićev film Inkasator najviše približuje smislu Zagreba danas. Pritom ne mislim da je to i najuspjeliji dio omnibusa. Jednostavno, spoznajna kartografija rodnoga mi grada danas obilježena je gubitkom prisnosti koja je nekada obilježavala doživljaj identiteta Zagreba.
  
  Cjelokupni je dojam Zagrebačkih priča na autora ovih redaka – povoljan. Ne trudeći se objediniti nespojive autorske poetike nekim suvislijim organizacijskim načelom, dijelovi omnibusa tvore začudni učinak. A taj jest, tek naoko, neočekivan i apsurdan. Naime, Zagreb u Zagrebačkim pričama zapravo je prije ruralan negoli urban. Mnogo je više balkanski negoli mitteleuropski. S druge strane, ljudskiji je na filmu negoli je to u svom kvazi-realitetu. Što, pak, to znači?
  
  Najprije to da u omnibusu ne postoji ni trunka tematiziranja novouspostavljene zagrebačke poslovne klase, koja u skupim limuzinama i sa svim priključcima po ušima predstavlja simulacrum života u težnji da se izdigne nad realitet siromaštva. I to ne tek opipljivog materijalnog već i onog mentalnog! Jer nisu tek uspjele romske minijature one koje govore o tomu.
  
  Najuspjeliju vinjetu Zagrebačkih priča je Žuti mjesec. Ostvarenje Zvonimira Jurića bavi se prazninom postojanja. Praznina je to koja se ocrtava na kavi, u više negoli otkrivajućem dijalogu dvije mlade žene. Obje (Marija Škaričić i Lana Barić) pridošle su u Zagreb iz Dalmacije i jedna drugoj povjeravaju komadiće intime. Pritom je važnije ono neizgovoreno. Usamljene žene... Gdje su muškarci? Završna sekvenca u kojoj se obje nađu ispod pokrivača sa smiješnom plišanom igračkom žutog Mjeseca uspješno poantira priču o samoći i čežnji djetinjstva.
  
  Već spomenute romske priče evociraju mi dijagnozu najzagrebačkijeg od svih pjesnika (barem za osjećaj grada u kojem sam odrastao). »Mi smo ljudi Cigani sudbinom prokleti, uvijek neko oko nas dođe pa nam prijeti.« Ovi stihovi pjesme pod indikativnim naslovom Balkan otkrivaju i mnogo više. Recikliranje Branka Ištvančića, svojim grotesknim stereotipnim postavom, zabavna je travestija oporog okusa. Nakon što romska porodica od jutra reciklira na deponiju, sin se zapošljava – a gdje drugo – negoli na reciklažnoj traci. Zaključna, pak, priča Kanal Zorana Sudara obilježena je sličnim fatalizmom. Talentiran za crtanje i željan škole, dječak Vejsil ne može se izvući iz kanala koji s felgama utapa i njegove snove o drukčijem životu. (Ištvančičev film ipak bolje izbjegava patetiku prisutnu u Sudarovu ostvaraju).
  
  Od ostalih uspjelijih djelića cjeline koji tvore Zagrebačke priče autoru ovih redaka, ne samo filmski, zanimljivom se čini i film Špansko kontinent Ivana Sikavice. Dinamički režiran kratki film odiše nabrijanom atmosferom Zagreba noću. U sukobu i jurnjavi mladića iz Španskog i Prečkog ocrtava se i širi socio-psihološki kroki današnje Hrvatske. Nogomet, u kojem se tako često iscrtava patrijarhalni patriotizam beznađa, podtekst je ove hiper-turbo režirane sekvence Zagrebačkih priča. Nepostojanje žena – toliko indikatavne kao i u čuvenim fašistoidnim reklama za Ožujsko pivo (»Budi ponosan... na svoje navike«!?) – upravo je dijagnostički precizno. »Mi smo uvijek zajedno«. Dječaci-mladići, »vjerno kao psi« ližu svoje rane, da bi opet sljedeće noći nastavili besmisleni boj (»za narod svoj«).
  
  Naravno, kao i svaki omnibus ima i manje uspjelijih dijelova. Tu, prije svih, mislim na šablonski postavljeni ljubavni ćorskokak Game over Darija Pleića, te na glumački i redateljski površni film o maloljetnicima, Šamar Nebojše Slijepčevića. No, oni još i nekako funkcioniraju. To se, pak, nikako ne bi moglo reći na neuspjelu i duhovitosti posve lišenu parodiju Najpametnije naselje u državi dva mlađih autora, a ponajprije na Ciao mama Gorana Odvorčića i Matije Klukovića. Pretencioznost potonjeg kako da prozlazi iz svih nezasluženih pohvala što ih je drugi autor dobio za posve promašeni (cinéma vérité?) Ajde, dan... prođi...
  
  Ipak, ponavljam, cjelokupni dojam Zagrebačkih priča – povoljan je. A odgovor za na početku postavljeno pitanje, što je to zagrepčansko u Zagrebu, vrlo je jednostavan. Ništa! Grad je uzgubio svoj identitet u čijoj sam urbanosti novog vala odrastao osamdesetih. Stoga su i romske epizode u Zagrebačkim pričama toliko indikativne. Prostor u kojem sam gledao film sada se zove Kino Europa. Naraštaj kojem pripadam ne trebam podsjećati kako se ovo kino zvalo prije: »Balkane, Balkane, Balkane moj, budi mi silan i dobro mi stoj...«
  
  © Marijan Krivak, KULISA.eu, 6. studenoga 2009.

Piše:

Marijan
Krivak