Razum i osjećaji

Nije kraj, red. Vinko Brešan

  • Nije kraj, red. Vinko BrešanKada je na prošlogodišnjem Festivalu igranog filma u Puli u programu Prvi pogled Vinko Brešan prikazao sjajan spot s kadrovima iz svog novog filma u kojem Predrag Vušović ciganskim naglaskom pjeva obilnim narodnjačkim štihom zalivenu pjesmu Nije kraj Mate Matišića, letvica očekivanja od njegova filma Žena bez tijela podignuta je prilično visoko. Vjerujem da su mnogi pomislili – bude li film barem upola toliko dobar koliko je dobar spot, pred nama je novi hit domaće kinematografije. Kako to obično biva kad nema pritiska rokova, postprodukcija se odužila i umjesto u studenom prošle godine (kako je neslužbeno bilo rečeno) film je u kinodistribuciju pušten šest mjeseci kasnije. Je li kraj svibnja pravo vrijeme za otvaranje pokazat će posjećenost kinodvorana, no ako je suditi po posjećenosti popodnevne projekcije prvoga dana redovite distribucije, kada je u kinu bio jednoznamenkasti broj gledatelja, trebalo bi intenzivirati propagandne aktivnosti i porazmisliti o zamjeni postojećeg plakata filma na kojem su ovca i glumac u raskopčanom kućnom ogrtaču, što usmjerava očekivanja potencijalnih gledatelja u krivom smjeru.

    Distributer filma, Blitz film i video, ipak je napravio i jedan dobar potez – odgodio je distribuciju ovogodišnjeg oskarovca za najbolji film na neengleskom jeziku, Krivotvoritelja čime je Nije kraj (kako je film u međuvremenu preimenovan) postao najjačim novim naslovom protekloga tjedna. Skromna gesta koja ipak pokazuje svijest o potrebi pružanja barem malo boljega tretmana hrvatskome filmu, kada je konkurencija u nadolazećim danima nemilosrdna – od nogometnog prvenstva do mjesecima najavljivana Seksa i grada.

    Vinko Brešan najgledaniji je hrvatski redatelj od stjecanja neovisnosti. Taj su mu status priskrbili Kako je počeo rat na mom otoku i Maršal, a dok je predzadnji Brešanov film, Svjedoke, kritika i festivalska publika u zemlji i diljem svijeta dobro prihvaćala, u domaćim se kinima nije gledanošću uspio približiti prethodnicima. Dok je u prva tri filma Brešan govorio uglavnom o bliskoj prošlosti, u Nije kraj s pričom o razvojačenom branitelju koji u opskurnom porniću prepozna glavnu glumicu i odluči je potražiti smještena je u nedefiniranu vrlo blisku prošlost, a možda i u sadašnjost kada je nekadašnji pogled preko nišana zamijenjen povremenim putovanjima u domovine nekadašnjih neprijatelja.

    Nije kraj, red. Vinko BrešanPoučen iskustvom pri Ministarstvu kulture odbijenog projekta rađenog prema romanu Ive Brešana Država Božja 2053. Vinko Brešan očito je svladao lekciju o načinima kako se svidjeti financijerima. Nije kraj dobio je potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Hrvatske televizije, ali i dosad najizdašniju potporu koju je hrvatski film dobio od Eurimagesa (240 tisuća eura), dok se projektu kao manjinski financijer priključilo i Ministarstvo kulture Republike Srbije, čime je film postao prva prava hrvatsko-srpska koprodukcija nakon Virdžine iz 1991.

    Nije kraj snimljen je prema motivima dva dijela Posmrtne trilogije Mate Matišića, dramama  Žena bez tijela i Sinovi umiru prvi (treći dio, Ničijeg sina, Brešan je režirao na Riječkim ljetnim noćima, a ekranizirao ga je Arsen Anton Ostojić), a uz Brešana i Matišića na scenariju je radio i Živko Zalar. Premda će omiljeni Brešanov glumac Predrag Vušović Pređo u ulozi sveznajućeg pripovjedača cjelini osiguravati humorni ton, osnovna je priča filma - ona ljubavna, snažno dramski obojena i najkvalitetniji dio filma. Vušović igra Đuru, Ciganina iz Pitomače koji zarađuje snimajući porniće u Srbiji. Đuro bivšem vojniku Martinu pomaže pronaći glavnu glumicu filma u kojem je nastupio. Njezino je ime Desa i živi u Beogradu gdje radi za makroa Stevana. Uvodni dio filma najnabijeniji je humorom i sadrži referencije na prošlost (za Beograd), ali i dozu zdrave autoironije (snimanje prve hrvatsko-srpske koprodukcije, porno varijanta). Jezik filma vrlo je prirodan, svakodnevan i tek će se u jednoj sceni (u kojoj djelomično postoje dramaturški razlozi) postati umjetan, odnosno odveć knjiški. U tretmanu hrvatsko-srpskih odnosa Brešan će ovim filmom napraviti korak dalje u odnosu na prethodni. Graničnom crtom fiksirajući granicu gdje se voz pretvara u vlak, on nastavlja propitivati mogućnost uspostave na novim temeljima baziranih veza nekoć zaraćenih strana, utjelovljenih u likovima bivšeg branitelja Martina i Srpkinje Dese nekoć udane za vojvodu.

    Brešanov je rad s glumcima odličan, od kastinga do snimanja, na kojem od njih uspijeva dobiti prirodnost interpretacije. U ulozi Martina, nakon Tu i Pjevajte nešto ljubavno, svojoj prvoj velikoj glavnoj ulozi, nastupio je Ivan Herceg. Gluma mu je prigušena, pogledi i skriveni smiješak u kutu usana ponekad govore više od mnoštva riječi, no kad zatreba kretnjom će iskusnog atlete potegnuti pušku ili zakucati nož. Desu je utjelovila srpska glumica Nada Šargin. Emocionalna lepeza njezina lika mnogo je šira i ekspresivnija, a neusiljenost interpretacije najvidljivija je u scenama u kojima je bez odjeće. Ti su kadrovi, scenaristički i snimateljski, uvijek lišeni erotičnosti i u njima prostitutka Desa doista djeluje kao žena bez tijela.

    Nije kraj, red. Vinko BrešanJaka koncentracija na trolist glavnih likova svela je galeriju epizodnih na više ili manje uspjele krokije. U prvu skupinu treba ubrojiti Đurinu ženu koja je zahvaljujući energičnoj Ani Begić postala jedan od pamtljivijih likova filma, a tu je i nekolicina glumaca iz Brešanovih prethodnih ostvarenja koji nastupaju u karakterno suprotnim ulogama (Matija Prskalo ovaj je put susjeda koja bi rado isprobala Đurine kvalitete dok je njezin Aleksa sada liječnik čiji kajkavski sleng više para uši od srpskog jezika). Kvartet negativaca (Dražen Kühn, Leon Lučev, Mladen Vulić, Damir Orlić) na tankoj je granici likova i njihove parodije dok je sestra Martinove majke (Inge Appelt u dvostrukoj ulozi) lik ocrtan u nekoliko grubih poteza te stoga doista karikatura. O Brešanovu ugledu najbolje svjedoči i velik broj znanih lica koja se pojavljuju u kameo-rolama (trepnete li, propustit ćete neke od glumaca čija ćete imena pročitati na odjavnoj špici). Srpski prinos glumačkom ansamblu jesu Voja Brajović kao makro Stevan, ispod čije se prividne uglađenosti i ciničnog smješka krije opasan tip koji ne preza ni pred čim te trio Desinih radnih kolegica koje izgovaraju neke od najprovokativnijih replika u filmu.

    Početak distribucije filma kasnio je jer su njegova slika i zvuk obrađivani u inozemstvu što je omogućilo da rad snimatelja slike (dojmljivi totali, panoramski kadrovi i švenkovi Živka Zalara) i tona (Marton Jankov-Tomica i Ranko Pauković) te montaža (Sandra Botica-Brešan) kao i glazba (Mate Matišić) dođu do punog izražaja.

    Nije kraj višeslojno je djelo koje ispod glazure crowd-pleasera ima dosta sadržaja, dubljih slojeva i inteligentna humora. Hoće li to biti dovoljno za nagnati kritičnu masu gledatelja da ga pogleda u kinima te potakne dobru usmenu predaju, ostaje za vidjeti.

    © Goran Ivanišević, KULISA.eu, 1. lipnja 2008.

Piše:

Goran
Ivanišević

kritike i eseji