Ideološki krajolici i pripovjedna subverzija

23. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Školjka šumi, red. Miroslav Međimorec, 1990., prema romanu Izvanbrodski dnevnik Sobodana Novaka, Globus, Zagreb, 1990., 1/2

• Slobodan Novak (1924. – 2016.) slovio je za jednoga od najznačajnijih hrvatskih književnika svoje generacije: poznati krugovaš autor je nevelika, ali značajna pripovjedna opusa kojim je stekao kultni status u literarnim krugovima. U jeku Hrvatskoga proljeća Ante Babaja latio se ekranizacije njegova najsloženijeg romana Mirisi, zlato i tamjan (1971.), a 1980. režira amblematski Izgubljeni zavičaj (1955.), na čijem je scenariju radio i sam autor romana.  Oba su filma oživotvorila Novakov obračun s mentalitetom ratnih pobjednika i političkom represijom jugoslavenskoga komunizma. Ironijski odnos prema raspadu stvarnosti socijalističkoga realizma doći će do izražaja i u posljednjem Novakovu romanu Pristajanje, objavljenu 2005. godine - svojevrsnu nastavku Mirisa, zlata i tamjana. U ulozi koscenarista Novak će se naći još jednom, početkom '90-ih, kad Miroslav Međimorec odluči snimiti film, naslovljen prema drugome dijelu njegova romanesknog triptiha Izvanbrodski dnevnik, objavljenu 1977. godine.

  Izvanbrodski dnevnik, premda pripovjedački nije dosegnuo visine Mirisa, zlata i tamjana, jedinstveno je Novakovo prozno ostvarenje, ne samo po količini sarkazma koji preplavljuje cijelo djelo nego i po značajnu uplivu autoreferencijalnosti i metafikcionalnih postupaka. Jedinstveni lik-pripovjedač povezuje Jednosmjerno more, Školjku šumi i Nekropolu u cjelinu koja odiše mnogobrojnim aluzijama na trulu društveno-političku situaciju u Hrvatskoj, nakon sloma maspoka, kako su rigidne partijske strukture, sa središtem u Beogradu, znakovito nazivale reformno razdoblje u hrvatskoj politici, društvu i kulturi krajem 60-ih i početkom 70-ih godina 20. stoljeća.

  Prvi dio romana, naslovljen kao Jednosmjerno more, u potpunosti funkcionira kao alegorija: crni trajekt koji jezdi kroz tmušu jednosmjernog mora, tj. Objektivnu maglu, aluzija je na lice stvarnosti koje podsjeća na političko nasukavanje. Gore su se na kormilu pokarali, moja gospodo! Zato smo skrenuli! upozoravajuće su riječi pripovjedača-sudionika zbivanja, koji u Barbi (kapetanu) vidi šarlatana, ali i moćnika što upravlja sudbinama putnika. Ironičnom je autoreferencijalnošću prožeta kompletna naracija, a uzimanje Ich-forma za pripovijedanje otvara prostore autentičnome JA: „(...) Da sam toliko toga protisnuo već kroz lubanju, te nisam više siguran niti u svoje mentalno zdravlje, premda mi je danas svjetlost ovoga nebeskog svjetionika rasvijetlila na tren pomućenu pamet, kako bih konačno shvatio da sam nepovratno prepušten šarlatanima.“

  Topos drugog dijela romana smješten je u vlaku, potom na kopnu. Školjka ovdje šumi iz svijesti oporbenjaka Magistra kojemu maska paranoidne shizofrenije omogućava dublji zaron u sivilo političke svakodnevice. Rabeći jezične kalambure i najviši stup ironije u oblikovanju karaktera, Novak računa na iskusna i obrazovana čitatelja koji prepoznaje tragove intertekstualnosti i aluzivnih postupaka u oblikovanju situacija. Sirena, općinski funkcionar, koji sprovodi Putnika do ludnice Vrapče, tek je jedno od groteskno prikazanih lica kojemu se svijest pripovjedača smije s puno sarkazma: „Da, Sirena. Vrlo lijepo ime. Misli se svakako morska...! (...) Za bizarna imena ne treba mnemotehnika. Kad stignemo, dakle, u Vrapče, predstavit ću ja  v a s kao pacijenta. Oni će vjerovati m e n i, budite sigurni! Budite bez brige, gospar Sirena!“

  Pojava doktora Rorauera, pomalo čudaka, dodatno podcrtava jaz između Magistrove svijesti i Sirenina pragmatična uma. Novakovo je pisanje zasićeno s pregršt grafostilema, morfostilema i semantostilema, koje kombinira nerijetko s intertekstualnim postupcima, što je ujedno i mač s dvije oštrice u recepcijskome smislu. Ne čudi stoga što je autor i svjesno pisao manje znajući na kakvu čitalačku publiku može računati.

  Ideja drugoga dijela Izvanbrodskog dnevnika sažeta je u aluzivnom Magistrovu zaključku: Tko svira, taj ima više od života! S ovom misli omeđena su zbivanja i u trećem dijelu naslovljenu kao Nekropola, a u kojem je motiv groba višestruko rabljen: u doslovnome smislu i konotacijskom. Magistrov trodnevni posjet otoku povodom nekog pogreba prilika je za novo uznemiravanje njegove svijesti suočene s apsurdnim potezima lokalne vlasti kojoj je u planu izmještanje grobova s lokacije na kojoj je otkrivena nekropola. Nekropola je u cijelosti prožeta refleksijama, ironijom i slikovitim približavanjem uzavrele Putnikove svijesti čitatelju: „Cijeli sutrašnji dan provest ću, mislim, u letargiji na kakvu skrovitu mjestu, ali nikako ne u grobu. (...) Jednostavno – neću se večeras uvlačiti u ovu svoju grobnicu, kako sam bio naumio, i kako možda tu i tamo od sebe očekujem. Znam da je u njoj nešto od slobode što sam je uzalud tražio u ludnici. (...) Treba putovati, treba jesti ciklu, južno voće, gledati dijalektički. Nadživjeti one koji su me ubili!“

  

  Novak se, dakle, svojim Izvanbrodskim dnevnikom nesumnjivo pridružio plejadi  hrvatskih književnika koji su početkom 70-ih godina prošloga stoljeća smiono zagrebli po totalitarnu licu jugoslavenskoga komunizma raskrinkavajući njegove plodove u svakodnevici maloga čovjeka.

  Pročitajte sljedeći nastavak...

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 18. studenog 2025.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Vesna
Aralica