Groteska, intima i prah sudbine
22. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Karneval, anđeo i prah, red. Antun Vrdoljak, prema pripovijetkama iz zbirke Ruke Ranka Marinkovića, 1953., 2/2
-
KARNEVAL U pripovijetki Karneval Marinković je uspješno karikirao način na koji je tekao život u dalmatinskim gradovima. Ogoljuje sredinu o kojoj piše, a stvarni svijet primiče kroz razvoj radnje groteski. Naslov se poklapa sa sadržajem, te lukavo prenosi poante uz pomoć savršenog preklapanja mikro-makro odnosa unutar teksta, donoseći kritiku kroz analogije poklada i stranačkog nadmetanja, te kako je mali čovjek uvijek pogođen politikama, a politike najčešće, iako su uvijek prolazne, najviše idu na štetu pojedinca, bliskih odnosa i humanosti.
U ekranizaciji Karnevala glavne uloge tumače Boris Dvornik i Ivica Vidović. Svaki od njih dvojice je priča za sebe, ali njihova glumačka interakcija je fenomenalna i zavidna. Karneval pomalo i odskače živahnošću i za razliku od ostalih priča u omnibusu, za Karneval nije zanemarivo postavljanje u mediteransku sredinu, budući da ona kroz mentalitet i običaje djelomično pokreće priču.
Vrdoljak dosta polagano i pažljivo ulazi u radnju Karnevala, da bi je postupno ritmički ubrzavao sve do njezine eskalacije i potom je ponovno usporio, ostavljajući nas u gotovo meditativnon stanju pred slikom zadnjeg kadra. Na početku i na kraju priče su Visko i Nana, obični ljudi. Visko je nažigač, čovjek koji se snalazi te shvaća kako stvari oko njega stoje, ne da se obmanuti i provlači se kroz sve situacije zahvaljujući dovitljivosti. On sam nema mnogo, ali uvijek je spreman ljudima izaći ususret, te je omiljen među svojim susjedima. Za razliku od njega, Nane je potpuna suprotnost, siromašan i jedva životari skupljajući lemozinu u crkvi. Njih dvojca ipak gaje prijateljski odnos koji će se spletom okolnosti naći usred lokalnih zbivanja i previranja puno većih od njih dvojce. U mjestu postoje dvije različite političke stranke, koje odlaze u dvije različite brijačnice i neprestano se nadmeću. Budući da je vodećima na vlasti zasmetao Visko, dali su mu otkaz i njegov posao prepustili pijancu, doduše poslušnom i nepodnošljivom, jer je Opala porazbijao većinu lanterni u gradu i kod njega sirotinja nije mogla ispod pulta za par novčića nabaviti skupocjeni petrolej. Međutim tu nije bio kraj nego početak Viskovim mukama.
Bliži se vrijeme karnevala, a dok je karnevala u mjestu, narod Viska izabire za predvodnika povorke. Stoga je načelnik mjesta shvatio da treba unovačiti Viska prije svog suparnika kako bi zadobio simpatije mještana i političke glasove na predstojećim izborima. Uslijedilo je nadmetanje u kojem je načelnik izgubio, jer je Visko pristao već uz opoziciju. Međutim načelnik ne prihvaća poraz i regrutira ljude organizirajući drugu povorku na čelo koje stavlja Nanu. Političari su se popeli na balkone i sa svojim ženama i svitom prate svatko svoju povorku na dan karnevala. Međutim, mjesto nije veliko, te se dvije povorke susretnu, izbiju tenzije i nastane tučnjava koju predvode Visko i Nane, dva prijatelja koja su se našla na opozitnim stranama. Kostimiranu rulju poklada na kraju rastjeraju žandari, a Visko odnosi Nanu k sebi doma. Pred njega stavlja tanjur jela, kruh i vino uz ogorčenost, bijes i razočaranje. Nane je ugrozio njihov odnos i prijateljstvo, a zbog čega? Sitniša i obroka koji mu nisu ni dozvolili da pojede u miru, zbog gluposti, ne shvaćajući koliko je ponekad zbog vlastitog stava važnije reći – ne, nego biti marioneta u tuđim rukama, ma koliko si siromašan i bijedan. Tu zadnju scenu Dvornik je odigrao toliko emotivno, podupirući se o Vidovićeve facijalne i fizičke reakcije i geste, da moraš biti krajnje nesenzibilan i mentalni eunuh ako te ne pokosi snaga te intimne scene, jer novac, utjecaj i moć su apsolutno ništa pred ljudskosti i prijateljstvom, a zapeče nešto u grudnom košu jer posljednja scena stoji u potpunom kontrastu početka Karnevala. Na početku su njih dvojca vani na cesti, ali topli i bliski, a na kraju su Visko i Nane unutra, za istim stolom, ali nikad dalji jedno od drugoga. Možda baš zato toliko udara taj završetak, iako je filmski izvan svih kategorija odrađeno i ostalo. Kamera je bespoštedno dobra koliko i montaža, a scene karnevala su antologijske.
ANĐEO
Pristrana sam po pitanju druge priče iz više razloga. Nikada neću zaboraviti kada sam je prvi put pročitala, a i kad sam je pogledala na televiziji. Iz nekog razloga me ta Marinkovićeva priča baš pošteno dohvatila i jedna mi je od najdražih priča hrvatske književnosti, jer je u njoj doslovno izgrađen cijeli jedan mali svemir prevrtljive i prolazne ljudske sudbine. U priču ulazi odmah, bez zadrške, i upoznajemo glavnog lika koji je onemoćao, bolestan i praktički na samrti, te odmah imamo uvid u njegov unutarnji svijet. Vrdoljakova ekranizacija doista vjerno slijedi književni predložak i prekrasno je realizirana zahvaljujući glumcima. Kroz refleksiju prisjećanja majstor otkriva ključne momente svoga života i priča nam polagano svoju priču kako je bio oženjen ali nije imao djece, te je k sebi primio Alojza dok je još bio dječak za naučnika, a kako je dječak bio i lijep, služio mu je i kao model. Želio ga je i službeno posiniti, ali tome se suprotstavila njegova žena koja je bila nepovjerljiva prema Lojzeku, koji sada svakodnevno obilazi bolesnog majstora. Prevrat u njihovom idiličnom životu dogodio se s narudžbom pastira mlade udovice za nadgrobni spomenik pokojnog muža. U nju se majstor bespovratno zaljubio, a supruga s kojom je živio postajala je nezadovoljnija i gunđavija, sve dok nije iznenadno umrla. Na kraju je došla kod njega mlada gazdarica i sve se opet primirilo, dok nije obolio. Sada je pun sumnje prema dugima, nepovjerljiv, dao bi sve za malo snage i dostojanstva. Iako su ovdje pretposljednji trenuci nečijeg života, blizina smrti kao da je otjerana sjećanjem kroz ekranizaciju na vitalnost usprkos očitoj patnji i Albertovim dvojbama. U tekstu je ta nemoć radikalnije obrađena i ne izlaze iz glave Marinkovićevi citati, iako mnoge Vrdoljak stavlja izgovorene iz usta protagonista, poput:
„Znao je da je jednom nogom u grobu, da mu se svijet izmijenio, da je sve oko njega izraslo, visoko i nadmoćno, i strši nad njegovom nemoći. Ali htio bi se usprotiviti u svojim mislima, zaviriti stvarima u oči iz svoje normalne perspektive, iz svoje visine metar osamdeset u papučama, vratiti svoju optiku, svoj smisao za prostor i volumen tvari pod prstima“.
Početna scena susreta Alojzija i Alberta s prenaglašenim reakcijama, daju naslutiti kako postoji nešto skriveno, iako ne ono na što se sumnja. I Marinković i Vrdoljak u adaptaciji gledatelju podmeću tragove, makar ih jednako vješto zameću. Tek prilikom umiranja Albert shvaća čudno ponašanje Alojzija. Nije ni ljut ni bijesan, čak je pun žalosti i sućuti prema svojim bližnjima koji su ga realno iznevjerili, počinili iz ljubavi određenu vrstu izdaje, ali ne onakvu kakvu je on mislio, jer i Alojz i Frida su ga vjerojatno voljeli, svako na svoj način, pa je farsa time još teža i doista odzvanja u ušima: što je čovjek, ako ne šaka jada. Degradira nas vlastita narav. I nema utjehe ni u vlastitim mislima ni sjećanjima: „Noć je bolesnikova kao trula daska: gdje stane propada sa svojim teškim mislima… Kao da je pozatvarao sve misli u kaveze i pretince, on se obrti svojim malim, tehničkim pitanjima ležanja. Krevet postane zanimljivim i strašnim svijetom, punim teškoća i problema…“
Ponovno se vraćamo na zajedničku nit prolaznosti i promjene. Ranko Marinković je ovdje ubadao jakim literarnim mjestima u smislu arhetipskih situacija i tema koje se suprotstavljaju: starost–mladost, moć–nemoć, nepovjerenje–povjerenje, umijeće–zanatstvo. Na simboličkoj razini, Alojz na kome je zarađivao i prehranjivao njihovu zajednicu, jer mu je Alojz poslužio za lice anđela, u stvarnosti se obrće u sve samo ne anđela, te kroz njega se odvija demitologizacija zabluda uzvišenosti o čovjekovim vrlinama i stvarnom stanju relativnosti našeg duha.
Iako je prilično precizan i konkretan, Vrdoljak zadržava prostor poetičnosti u Anđelu. Dedićeva glazba detaljno prati radnju naglašavajući emocije. Ena Begović ovdje ima sporednu ulogu i malen prostor, ali naprosto je nevjerojatna i teško nadmašiva i uvijek začuđuje.
Anđeo se ne može iscrpiti uopće jednim gledanjem ili čitanjem. Možemo se sjetiti mitskog zaljubljivanja kipara u svoje djelo, također. Možemo pomisliti koliko te definira posao koji radiš, ali ne može izreći ništa o tome kakav čovjek želiš biti. Postoji li uopće ljudska plemenitost i dostojanstvo ili je i to iluzija? Čovjek u samoći nekako najbolje spoznaje sebe i svijet koji ga okružuje, a sućut – sućut je tu jer svi bolujemo od propadljivosti i nismo mramorni kipovi, iako se možemo razbiti kao i oni.
PRAH
Posljednja priča koju je odabrao Vrdoljak jest Prah. Ne znam može li išta bolje od nesretne ljubavi pričati o prolaznosti, usamljenosti, o želji za osvetom i tome kako se ne valja ukopati na mjestu i sebi ne dopustiti doživjeti promjenu. Prah je jedna od najljepših ljubavnih priča u hrvatskoj književnosti ikada napisana, iako joj nije primarno cilj pričati o ljubavi. Ljubav koja je ovdje neostvarena rastvara pred pojedincem bitnija pitanja o smislenosti života, o tome kako te život u fantazijama može živog ukopati na mjestu i onemogućiti ti svaki drugi oblik života i razvoja. Fiksacija je opak problem.
Tonko Jankinin je lokalni čudak i skupljač ključeva, potpuno benigni, pomalo ekscentrični pojedinac koji je doživio slom nakon što ga je ostavila Ana i pobjegla s geometrom, čak i u partizane. Nakon 11 godina Tonku stiže Anino pismo u kojem ga ona moli da joj bude krsni kum djetetu, jer zbog političke situacije i osjetljivosti tog pitanja, ne može i ne želi nikog drugoga. Tonko pristaje i odaziva se poslanom pozivu, ali istovremeno uz razočarenje, ogorčenje, priprema osvetu. Međutim dolaskom u Aninu kuću, počinje se premišljati. Na kraju čitajući Anina pisma, odlučuje se izvršiti samoubojstvo, ali mu to ne polazi za rukom i bračni par ga pronalazi u kompromitirajućem i potpuno poniženom položaju, ali imaju dovoljno sućuti, pogotovo geometar kojega cijelo vrijeme mrzi.
-wonder-2x-faceai%20v2-2.jpg)
Ironičnost u ritmičkim izmjenama s nepodnošljivo bolnom nježnosti obilježava Vrdoljakovu interpretaciju Praha, kao i genijalna izvedba Žarka Potočnjaka koji virtuozno portretira Tonka i široki dijapazon pomiješanih emocija čovjeka u njegovoj situaciji: od čiste ljubavi, strasti, slomljenosti, očaja, ljubomore, rezignacije. Impresivna je unutrašnja katarza koju proživljava nakon neuspjelog pokušaja samoubojstva i pokušaja umanjivanja cijele situacije i ismijavanja samog sebe i okretanja stvari na humor kako bi spasio i ono malo digniteta kojeg je izgubio. On je izrazito tragikomičan lik i izaziva sažaljenje, jer je toliko inteligentno razrađen lik da je nemoguće ne poistovjetiti se s njime. Element pisma i njegov neočekivan sadržaj koji unosi potpunu pomutnju je na neki način tipično briljantan za Marinkovića. Prisutna je poetičnost kroz taj element ključeva i još mnoge druge. Vrijeme radnje jest nakon Drugog svjetskog rata, ali tema radnje ne zastarijeva i Vrdoljak je toga bio svjestan i tako pristupio posljednjoj priči za svoj omnibus.
Marinković se često odnosi s podsmijehom prema ljudima koje promatra. Njegov intelektualizam očituje se u načinu na koji kroz prividno jednostavne fabule pristupa kompleksnim temama koje se tiču individualnih ali i društvenih problema. Njegovo pismo obilježeno je ironijom, groteskom, podrugljivošću koja je na uvrnut način zabavna, jer piše ono što se misli ali se rijetko tko usudi izreći. Kod njega se događa prijelaz s jednog tipa realističke proze u kojoj prestaje fokus biti usmjeren samo na fabulu, nego se tu događaju puno zanimljivije stvari za književnost kroz asocijativnost, izmaknute kutove gledanja, intelektualizam i fragmentiranost. Antun Vrdoljak je izvrsno proučio Marinkovića i snimio kompleksan film koji možda po nekim pitanjima i rješenjima može pasti u zastaru, ali ne može izgubiti nikako na svojoj važnosti, te ga povremeno valja opetovano pogledati, baš kao što Ranka Marinkovića treba opetovano čitati i u slojevima pronalaziti nove uvide ili jednostavno uživati u umjetnosti.
Pročitajte prethodni nastavak...
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 11. studenog 2025.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija