Filmska metonimija ranjene Slavonije

14. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Bogorodica, red. Neven Hitrec, prema romanu Hrvatska Bogorodica Hrvoja Hitreca, AGM, Zagreb, 1996., 2/2

• Hitrecova ratna drama kao književno djelo u cjelini metonimija je ranjene Slavonije 90-ih, suočene  s početcima i eskalacijom srpske pobune u Hrvatskoj, kojoj je vjetar u leđa dalo širenje velikosrpske hegemonističke propagande iz Beograda, dočim filmska adaptacija Hitrecova romana u prvi plan stavlja pojedinačne sudbine obilježene pečatom ratnoga vihora u Lovrincima. Filmska fabula značajno je sužena za razliku od one književne i zadržava se na određenom toposu, prepoznatljivu i u romanu u predstavljačkoj funkciji slavonskoga mentaliteta. I film ističe neke od najvećih manjkavosti patrijarhalnoga svjetonazora, nešto ublažena, dakako, u odnosu na vrijeme prije završetka Drugoga svjetskog rata: žensku podređenost muškarcu, kult rakije kao narodna sedativa, čestu pojavu muškoga nasilja u obitelji itd.

  U filmu je kronologija čak i bespotrebno ispresijecana vremenskim skokovima: primjerice emocionalno devastirajućim kadrovima s početka, koji prstenasto zaokružuju filmski sadržaj, pomalo je i anuliran onaj prijekopotrebni suspens iz kojega se razvija obzor promatračeva očekivanja. Šteta što opis grozomorna sna iz romana nije iskorišten i u samome filmu, u kojem su ponajviše određeni glumci sugestivnim predstavljanjem određenih likova autentično oživjeli rane 90-e: slavljenje pada komunizma, ali i rastuću nacionalnu osviještenost koja se izopačila kod dijela srpskoga stanovništva u neprijateljsko djelovanje naspram slavonskoga puka.

  

  Bogorodica se 1999. gledala s posebnim pijetetom prema žrtvama Domovinskoga rata i s bolnim uživljavanjem u priče mnogih hrvatskih obitelji onoga vremena. Počeci rata naznačeni su odmah kao iskaz krajnje povampirene bestijalnosti koja je zadržala svoj karakter do sama njegova okončanja. U filmu je posebno naglašena i tragedija djece srpske nacionalnosti koja su bila izložena, pod utjecajem starijega naraštaja i kaotičnih zbivanja, svakojakim manipulacijama, lažnim uvjeravanjima i pogibeljima. U tome smislu idejni sloj filma također, kao i sam roman, podržava sliku ratnoga ništavila kao izvora najveće nesreće budućim generacijama. Hitrecov film ovjenčan je trima nagradama na 64. Pulskom filmskom festivalu: Velikom zlatnom arenom za najbolji film u cjelini i dvjema Zlatnim arenama za glavnu žensku i mušku ulogu.

  

  Iako je Ljubomir Kerekeš tumačio lik glavnoga muškog protagonista, Kuzmu Glavana, njegova je gluma ostala u okvirima prosječnosti, s time što je na samome kraju filma uistinu zasjao u interpretaciji potpuno slomljena muškarca kojemu je dojučerašnji majstor iz njegova stolarskoga pogona, i na neki način prijatelj, Rade Ostojić, silovao ženu i smjestio stupicu u lovrinačkoj crkvi u kojoj je svjedočio prizoru dramatične smrti voljene žene i djeteta. Osveta kao moralna kategorija razmatra se u Hitrecovu filmu kompleksnije negoli u romanu jer zadire i u depresiju poraća, kroz benhurovsku prizmu nesagledive Kuzmine patnje. Martirij njegove obitelji uzdignut je na pijedestal poštovanja žrtve, a intrigantan završetak otvara prostore metafizičkoj zapitanosti nad vlastitom savješću i poimanjem vjerničkoga oprosta.

  

  Ivo Gregurević i Lucija Šerbedžija opravdali su svoje pulske nagrade maestralnim ulogama zahtjevnih karaktera. Iz sraza mučeničkoga lika majke Ane i Drvodjeljina Jude, podmukla siledžije Radeta, proizišli su najnapetiji filmski kadrovi obilježeni naturalistično-kalvarijskom bojom, ekspresivno istaknuti dramatično potresnom glazbom Darka Hajseka. Treba reći kako su mnogi glumci ostvarili upečatljive uloge iako je njihovo pojavljivanje na filmu vremenski relativno kratko. Glumačkom se okretnošću ističu Goran Navojec u ulozi đilkoša Đuke, Goran Grgić kao policijski načelnik, Josip Genda kao Santo, a karakternom prodornošću Vanja Drach kao učitelj Lukač i, autentična u svojoj šutnji koja govori više od riječi, Marija Kohn u ulozi Kuzmine majke Marije.

  

  Summa summarum – i filmska adaptacija i književni predložak podjednako su ekspresivna ostvarenja, prožeta emocionalnim nabojem, ali umjetničkim jezikom specifično realizirana drugačijim pristupom sižejnoj građi i njezinoj izvedbi. I dok je scenografski najupečatljiviji kadar u filmu „Ljubav u slavonskome žitu“ – Bogorodica koja vodi sve izgubljene do Onoga koji liječi, ona književna sekvenca u kojoj je sadržana sva bit romana, prizvana je asocijativnom pripovjedačkom tehnikom kako bi primarno apostrofirala mučeništvo majke i sina pod ruševinama lovrinačke crkve.

  Pročitajte prethodni nastavak...

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 30. rujna 2025.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Vesna
Aralica